Kako je moja kćerka Corrina već bila na razmjeni učenika u Portugalu, i bila smještena u jednoj predivnoj obitelji, tako se i u meni javila želja da moja obitelj primi učenika/cu u svoj dom. Nisam se puno dvoumila oko te odluke. Smatram da je to nešto najplemenitije što možeš učiniti. Učenik odabire tvoju zemlju i želi upoznati tvoju kulturu i običaje. Koja još postoji bolja mogućnost nego da udovoljiš mladoj osobi koja je željna promjena i otvorena je za sve različitosti? Zar ne ostaje sve na mladima? Dajmo im onda tu mogućnost da nas upoznaju i s druge strane. Ova odluka je izazov kako za učenika tako i za mene i moju obitelj. Uči i razvija se učenik, učim i razvijam se ja, moja obitelj širi svoje prijateljstvo, i postajemo jedna veća i sretnija obitelj.
Primili smo učenika iz Belgije na samo tri mjeseca. Moje kćerke su mu ustupile svoju sobu (samo isti spol može dijeliti sobu), one su spavale u dnevnom boravku. I niti jedan trenutak nitko od nas to nije požalio niti mu je smetalo. Tri mjeseca su proletjela. Danas nam je svima žao što moj Samuel nije bio na razmjeni 10 mjeseci. On je doživio potpuno novo iskustvo, ( njegovi roditelji nisu mogli vjerovati da se radi o njihovom sinu u razgovoru skypom s njima). To iskustvo Samuela je pretvorilo u mladića koji je spoznao svoj put kojim danas ide uspješno i sretno. Pohađao je klasičnu gimnaziju sa našom mlađom kćerkom Kristinom. Savršeno se uklopio u nastavu, jasno i u društvo. Bio je odgovorna osoba. Znao je zašto je došao na razmjenu. Želio je što više toga saznati o zemlji, navikama i običajima ljudi, običnih ljudi, vidjeti kako funkcionira naše školstvo, kako radimo, kako razmišljamo, koji su nam običaji, vjerski i narodni. Kako se ponaša i djeluje i živi mladi čovjek. Učio je hrvatski, sudjelovao je u obiteljskim poslovima spremanja kao i zajedničke navike objedovanja. Družio se s nama i našim prijateljima, sudjelovao na nekim događanjima. Odlazio s nama na izlete po hrvatskoj (željeli smo mu što više pokazati različitih krajeva od Zagorja do mora). Ni u jednom trenutku nisam osjetila teret tog dječaka. Imao je svoj mobitel i javljao mi ukoliko bi ostajao s društvom, gdje je s kim je i kada će doći doma. Poštivao je obitelj i naše zakone. Sa mnom je razmjenjivao svoje nedoumice, savjetovao se i prihvaćao što mu se dešavalo. Uz moju asistenciju naučio i ispekao svoj prvi kolač!(bio je presretan kad ga je u Belgiji napravio za svoju pravu obitelj, i to mi je odmah javio). A s mojim kćerkama dijelio je svoje mladenačke priče.
Samuel i mi smo u stalnom kontaktu, posjećujemo se, pišemo si preko FB, izmjenjujemo novosti, skypamo. Samuel je na FB uz svoje prezime dodao i naše. On kaže da ima dvije obitelji, dvije mame, dva tate i toliko sestara. Mislim da ovo govori sve.
Prošla su samo dva mjeseca nakon razmjene, a Samuel je ponovno bio kod nas, nije mogao ne doći na sestrin 18. rođendan. To veselje i vrištanje ispred klasične gimnazije kada smo njegovim dolaskom iznenadili kćerku i druge učenike, bio je neopisiv doživljaj koji ne da ti mami osmjeh, već ti tjera suze radosnice i otvara srce. Ljubav prema mladom čovjeku, svijetu i općenito životu. Toliko sam ponosna na sebe i svoju obitelj što smo se upustili u ovu priču koja se zove Interkulturalna razmjena učenika. I primit ćemo ih još. Svako novo dijete je novo iskustvo. Svako iskustvo i ono dobro i lošije uči i razvija u još boljeg čovjeka. I moja obitelj je promijenila neke svoje navike. Više smo se družili, izlazili, dogovarali, komunicirali i smijali se. I ta navika nam je ostala. Toliko malo daš, a toliko puno dobiješ zauzvrat. Samuel je bio najmlađe dijete u svojoj obitelji. Kroz njegovu priču shvatila sam da žive jednim ustaljenim i strogim načinom. Posao i obaveze. Slično je i s našim obiteljima u gradovima. I upravo ovakvo iskustvo te opusti i shvatiš da to nije suština života.
Svakoj obitelji bih savjetovala proći ovo iskustvo. Ovo je život. Ovo je nešto što moraš osjetiti i podijeliti. Toliko je kontinenata, država i toliko je različitih kultura, običaja, vjerovanja, toliko je različitosti i jezika, a samo je jedna Zemlja i na njoj živi jedna vrsta – Čovjek!
Sonja Kezerić